U siječnju 2016., kada sam započeo ovu ulogu, postavio sam si niz ciljeva koje moram postići. Jedan od njih bio je doprijeti putem društvenih mreža do ljudi koji se ne bave uzgojem voća, bobičastog voća i povrća, kako bi komentirali pitanja koja su važna za hortikulturu. Ne možete pobijediti zdravu lokalno uzgojenu hranu koja je tako visoke kvalitete da zarađuje premiju na našim izvoznim tržištima!
Uzgoj hrane koja nam je potrebna za održavanje zdravlja tek danas dolazi na svoje mjesto. Covid je ponovno usredotočio svjetsku populaciju na važnost prehrane zdravom hranom. Ovdje na Novom Zelandu situacija nije drugačija. Potencijal za eksponencijalni rast naše proizvodnje voća, bobičastog voća i povrća previše je stvaran. Postizanje ovog potencijala sprječavaju brojne postavke pravila. Novozelanđani i svijet traže naše proizvode.
Zaštita zemljišta, vode, rada i biosigurnosti ključni su elementi za uzgoj hrane. Zatim postoji potreba za inovacijama, kroz nove sorte i nove metode uzgoja koje promiču svježu vodu i prilagodbu klimi. Svakodnevno se suočavamo s borbom za očuvanje visokoproduktivne zemlje za uzgoj, pri čemu se kuće sade brže od povrća.
Voda postaje zastrašujuća roba na Novom Zelandu, zemlji u kojoj 80% vode koja padne s neba otječe u more. Zašto vijeća i Vlada ne predvode prijeko potrebne inicijative za skladištenje i hvatanje? Možda će se nešto poduzeti sada kada se urbani Novi Zeland suočava s krizom vode?
Vladino ograničavanje privremene migrantske radne snage i zadržavanje ograničenja sheme priznatog sezonskog poslodavca (RSE) za Pacifik izravno sprječavaju rast i sposobnost hortikulture da radi i hrani ljude. Covid nas je naučio da je zaštita Novog Zelanda od bolesti i patogena na granici ključna. Ali čak i kada su granice zatvorene, novi biljni štetnici stižu na Novi Zeland.
Zatim dolazimo do istraživanja i razvoja, nakon čega slijedi prijenos tehnologije uzgajivačima. Ovo istraživanje nam je potrebno kako bismo ostali konkurentni na svjetskim tržištima i kako bismo dali svoj doprinos prilagodbi slatkoj vodi i klimi. Ono što se istražuje i financiranje tog istraživanja zahtijeva hitno ponovno određivanje prioriteta. Povrh ovih izazova je značajno povećanje usklađenosti koja se nameće uzgajivačima i poljoprivrednicima.
S kompetentnim i stručnim HortNZ timom proveo sam proteklih pet i više godina radeći na svakom od ovih pitanja kako bih poboljšao situaciju za uzgajivače i kao posljedicu, cijeli ruralni sektor. Naša frustracija je što je napredak često spor, mnogo sporiji nego što bi trebao biti.
Još jedna frustracija je dobivanje priznanja za hortikulturu i njezin doprinos ne samo gospodarstvu – mi smo industrija vrijedna 7 milijardi novozelandskih dolara – već i našoj potpori ruralnim zajednicama i zdravlju zemlje. Jedna od kampanja HortNZ-a koju sam preuzeo bila je zakonska obveza označavanja zemlje podrijetla na Novom Zelandu. To je zakonska obveza na svim našim ključnim izvoznim tržištima i postoji već mnogo godina. Ova kampanja započela je početkom 2000-ih, a nešto manje od 20 godina kasnije, Novi Zeland će imati zakonski propisano označavanje zemlje podrijetla.
Upravo iz gore navedenih razloga, s Ministarstvom primarne industrije, naša hortikulturna obitelj radi na stvaranju jedinstvenog pristupa razvoju politike u Vladi i industriji. Moramo ući u istu momčad kako bismo mogli napraviti razliku što je prije moguće. Poboljšanje promjena politike koje bi trajalo dvadeset godina bilo bi stvarno poboljšanje! Trenutno je u tijeku razvoj ovog jedinstvenog pristupa. Ovo moramo učiniti uspješnim jer se suočavamo s izazovima današnjice, sljedeći izazovi već dolaze pred nas.
Ogromna ulaganja ultrabogatih u svijetu idu u proizvodnju hrane i prehrambeni sustav. Prije mnogo godina ulaganja u prehrambeni sustav iznosila su oko 0.5 milijardi USD. Ove se godine ulaganje procjenjuje na 20 do 25 milijardi američkih dolara. Fokus je na uzgoju sve hrane koja je ljudima potrebna što je moguće bliže mjestu gdje žive, proširujući koncept vertikalnog uzgoja na usjeve stabala i korijena.
Ovo je izravan izazov našim vrlo uspješnim i vrijednim izvoznim programima. Vjerujem da će na Novom Zelandu uvijek postojati prvoklasna mjesta za uzgoj hrane, ali da bi održali to mjesto, vlada i industrija morat će surađivati kako bi se suočili s izazovima. Tu na scenu dolazi razvoj jedinstvenog pristupa razvoju strategije. On ima apsolutno ključnu ulogu u osiguravanju uspješne budućnosti novozelandske hortikulture.
Na kraju, zahvaljujem svima koji su uključeni u hortikulturu na podršci, upravi HortNZ-a i osoblju što su mi dali priliku da dam doprinos, a vama čitatelju što ste pročitali ono što sam napisao.
Ovo neće biti moj posljednji blog, ali je moj posljednji blog kao izvršnog direktora HortNZ-a. Moja nasljednica, Nadine Tunley, preuzima dužnost 14. lipnja. Siguran sam da ćete Nadine pružiti istu razinu podrške i ohrabrenja kao što ste pružili meni. Međutim, neću biti izgubljen za sektor jer sam zadržan neko vrijeme kako bih podržao industriju u vezi sa sezonskim radom i budućnost sheme OSE. Dakle, viđat ću se s tobom, iako u drugom svojstvu.